
Ljubav ka obući je urođena osobina većine žena. To je već kliše, ali ipak sve koje imamo za hobi sakupljanje salveta i cipela, mislimo da su naše priče baš autentične i nekome zabavne. Kroz odrastanje sam ih imala nekada više, a nekada manje. Različiti faktori su uticali na njihovo brojno stanje u cipelarniku. Zašto sam od mnogih dragih, udobnih i omiljenih izabrala baš ovaj par i zašto ih pazim, mažem da ne kažem mazim sve ove godine? U njima su satkane razne emocije. Kada ih uzmem u ruke i uklopim uz neki odevni komad, svaki put vidim sebe pre 13 godina. Slika je i dalje jaka i jasna. Ne bledi. Tada još uvek devojka, sa gomilom neodgovorenih životnih pitanja, ali hrabra i željna njegovih odgovora, stajala sam kod izloga prodavnice obuće, u ono vreme veoma skupe i mom pripravničkom, tačnije volonterskom džepu nedostižne. Kaže radnja ne ulazi, ali ja sam ušla. Pokazala prstom u njih i zatražila odgovarajući broj. Oduševljenje tek kreće kada su moje baletom izmorena i preoblikovana stopala rekla da je to pravi izbor. Čujem kroz maglu pitanje da li su za neku bitnu priliku. Bitnu? Za mene najbitniju. „Da. Za tri nedelje se udajem“, čujem sebe kroz onaj oblak magle koji se stvorio u mojoj glavi od želje da ih imam. Ruka ih je spustila u kutiju. Noga teško zakoračila i izašla iz prodavnice. Srce zaplakalo zbog nemogućnosti da ih imam. Ušla sam u stan. Jedna seda i već ozbiljno bolesna glava me je pogledala i sa vrata shvatila da me nešto mori. Ta seda glava je bila moja druga, a ponekad i prva majka. Moja Baka. Sa velikm B. U istu ruku mi je spustila potreban novčani iznos i rekla: „Nije samo zbog tvoje udaje, nego i zbog želje da kada me jednog dana ne budeš mogla videti, u njima vidiš sve što smo ti i ja imale.“ Od tada do dana, one su moj muzej i moj najvredniji par. U njima sam nervozno, zaljubljeno i srećno stala pred oltar i spustila svoju ruku u Njegovu ruku, koju ne puštam ni danas. U njima nosim i koračam svoje nasleđe i ono što mi je Ona utkala. U njima su moje najčistije emocije.